Vesso
Wirbel Bet
Copyright 2011 by Wirbel Bet
Smashwords Edition
****
Version 2011
Cover design by Wirbel Bet
****
Vesso
Wirbel Bet
On nije tražio za usluge novac, no
očekivao je
druženje dobro i elementarnu
zahvalnost.
I šta da ti kažem, da se potreseš.
Evropu
pregaziti
i stići u Egipat, bio je cilj. Osvojiti cijeli Svijet.
- Generale, ne možemo dalje, Crnogorci nas gađaju skriveni među stijenama.
- Ma kakvi Crnogorci i koji su to, zar nije sve gotovo za isplovljavanje u Sredozemlje prema Africi? - ljutito odbrusi general Bonaparta.
- To je neko divlje pleme i ne dozvoljavaju nam da se krećemo njihovom obalom - odgovori jedan od starješina crveno-plave garde.
- Ma sve ću vas pobiti, i vas i te lude Crnogorce, pregazili cijelu Evropu, a sad neko tamo pleme, pa ne da nam još ni da prođemo. Jeste li normalni budale jedne? - reče bijesno Napoleon.
Prošlo je već dva i po vijeka kako je Napoleonova vojska protutnjala Crnom Gorom. Imali su problema, ne tako silnih, ali značajnih toliko da se čuje za taj mali i neobični narod. No, Francuzi su se na kraju ipak ukrcali na brodove i krenuli za Afriku.
Žabljak
Dok je Napoleon
spavao u Africi, u
Keopsovoj
piramidi, moji preci su provodili noći na sjeveru Crne Gore, u malom
mjestu na 2000m nadmorske visine, a pokraj prirodnog jezerceta čija
se dubina nikad nije pouzdano utvrdila. Moj stric je ovdje naučio
plivati tek u svojoj četrdesetoj godini, a ubrzo nakon toga upustio
se u avanturu da prepliva englesko-francuski kanal La Manš. Kaže,
pratili su ga sa specijalno opremljen čamcima i posadama, uz opremu
za snimanje i opremom za tjeranje ajkula i drugih mrskih nemani.
Žabljak mi je u srcu i u genima, iako rođen sam i odrastao u Bosni, tačnije u Bihaću. Moj otac, čistokrvni Crnogorac, u to vrijeme kršna momčina, bio je prebačen sa službe iz Žabljaka u Bihać jer prva dama opštine Žabljak je bila slaba prema njemu, a njen suprug zbog svega toga još slabiji. Na sve to u vrijeme 48-e godine smjestiše mu i Goli Otok naredne četiri godine. Nije mi otac nikad mnogo pričao o tome u mom djetinjstvu, kao ni svi drugi koji su to nemilo iskustvo prošli. Umro nam je dok sam ja išao u srednju školu, pred sam rat u Bosni, pa smo ja, majka i sestra morali nastaviti bez njega kroz život. Mnogo nam je nedostajao, a čini mi se meni najviše.
Danas gledam u sliku na zidu, ja u svog oca i ćerka moja u dedu kojeg nikad nije upoznala. Moje misli kroz tu sliku putuju daleko, a ćerka me gurka laktom i viče:
- Tajo, Taki, Takice moj - pogleda me svojim bistrim očima i reče - Zašto si se tako zamislio?
Rim
Već sa svojih 12 godina života u osnovnu školu je išao automobilom pri tome odgovorno sjedeći, ni manje ni više nego na mjestu vozača. Imao je tu ozbiljnost. Bihać u to vrijeme bio je čaršija ozbiljna, puna duha, duše, intelektualno i umjetnički prilično zreo gradić.
Prolazile su
godine, a s njima i velika kilometraža pod točkovima često
mijenjanih automobila. Plaža u Budvi je ovo ljeto obećavala dobru
sezonu pa bi moglo biti posla i za one koji do tad nisu imali
dovoljno sreće. No, on nije tražio posao, tražio je duši svojoj
malo predaha, Veselin.
U osunčano i pomalo svježe jutro, u laganoj ljetnoj garderobi, nauljene crne kose tjerane na gore, više talijanskog stila, s tamnim naočalama i povećom poslovnom kožnom torbicom pod rukom, u jutarnju šetnju krenuo je naš junak polaganim i reklo bi se odmjerenim crnogorskim korakom. Ovo je zemlja njegovih predaka što je i osjećao punim plućima kad bi se otisnuo u planine ili u primorje Crne Gore svim svojim srcem, dok su majčini bili iz Bosne gdje se on i rodio, te odrastao sa svojima.
Kakvo divno
jutro, pomislio je. Nije prošao ni par desetina koraka po budvanskoj
plaži, a naleti na jednog starog poznanika iz Krajine, iz vremena
svog odrastanja, onog zlatnog vremena prvih ozbiljnijih poslova i
druženja s ljudima po bosanskim ulicama i kafanama. Veselin je volio
druženje i sretati ljude koje je od ranije poznavao, i nekalkulišući
pri tom da li je ovaj na nekoj visokoj poziciji u društvu, i da li
može od njega imati nekakve sitne materijalne koristi. Daleko je to
od njega bilo, daleko. U prvom momentu prilikom srdačnog
pozdravljanja Veselin primjeti da mu stari poznanik, kojeg srete sad
na budvanskoj plaži, ima nekakvu prikrivenu zabrinutost što će i
biti razlog da ga još detaljnije priupita za njegovo zdravlje. Tako
i bi. Ovaj, vjerovatno da bi mu bilo lakše, jada se Veselinu da nije
mogao dobiti od nadležnih lokaciju za mali štand tu dolje na
Slovenskoj plaži za kojim će prodavati sunčane naočale već
nadolazećim turistima. Pa kako ovaj put prehraniti porodicu, ženu i
troje nejake djece, to će sam bog da zna, on pogleda pritom turobno
u Veselina i nevoljko klimnu glavom u stranu. Sve to izazva ozbiljan
pogled Veselinov, podignutost mu crnih obrva, te blagu povijenost
glave i gornjeg dijela tijela prema svom starom prijatelju. Pažljivo
ga je slušao, dao mu je to do znanja i već u sebi duboko znao da se
problem mora riješiti što prije, već prebirajući studiozno u
glavi kako i uz pomoć koga to izvesti. Juče u Bosni, danas u Crnoj
Gori, glavu je trebalo prebaciti u drugi režim rada. U isto vrijeme,
gledajući negdje u stranu, otkopčava kožnu torbicu i ...
Poznanik nastavlja sa jadanjem o svojim problemima i na svu priču dodaje da su prošli svi mogući rokovi i ništa se više učiniti ne može po tom pitanju. Veselina ova priča ljuti, već sama misao da se ništa ne može učiniti, da je kasno i gotovo sve, jer se i sam milion puta uvjerio u to da nema neriješivih problema. Područje nemogućeg je njegova oblast, njegovo plodno tlo stvaranja.
Trenutno on prelistava po svom imeniku u telefonskom aparatu pogledom koji odaje predanost problemu i iskrenoj želji da se pomogne čovjeku u nevolji. Još pomisli: Pa ovaj čovjek je nekad bio finasijski moćan, a evo sad, nesreća proteklog rata ga uništi. Nakon par već pozvanih brojeva svom poznaniku Veselin saopštava:
- Glavni čovjek mi je u Rimu, sad ambasador gore, sin poznatog akademika bivše jugoslovenske države, Mijata Šukovića.
- Šta da radim, moraću ga zvati - ovo reče i pogleda još uvijek zabrinuto lice svog unesrećenog prijatelja. Duboko u sebi Veselin pomisli da li ima smisla ići tako daleko i zvati baš ovu vezu, zatim pogleda pažljivo svog poznanika još jednom i odlučuje se na poziv. Nastupa trenutak tišine i Veselinov pozdrav putem telefona stiže čak u drugu državu:
- Zdravo, ovdje Veselin. Kako je moj veliki prijatelj? - I s druge strane odzvanjaju prijatni pozdravi. Veselin veli:
- Evo u Budvi sam i sretoh jednog prijatelja koji ima problem sa štandom ovdje u gradu. Čovjek ima troje djece, iz krajine izbjegao, prijatelj mi je, i moram mu pomoći. A šta bih? Eto sjetih se tebe i nazvah.
- Pa Veseline, je li to sve što mogu za tebe učiniti, reče glas iz Rima.
- To je sve prijatelju moj, ništa drugo mi ne treba osim što bih još i tebe negdje i nekad volio sresti, da te vidim i da ti se zahvalim na svemu.
- Veseline, zvaće te ljudi iz uprave grada za petnaestak minuta, ovo je tvoj broj, je li tako? Budi na vezi.
- Hvala ti veliki moj prijatelju.
Veselin prekide vezu i povede svog zemljaka, onakvog u nevjerici u obližnji lokal.
- Hajdemo, reče Veselin, nazvaće nas uskoro oni „stručnjaci“ iz opštine.
I pođe čovjek za Veselinom kao malo dijete, iako mu je ovaj po godinama mogao biti otac, stric, stariji brat ili drugo. Telefon uskoro zazvoni, Veselin se javlja i samo kratko odgovara na pitanja:
– Jesam, da, da, jeste, dobro.
- Evo, rekoše da im dođeš na potpis - saopšti on konačno svom drugu ono što je i želio svo ovo vrijeme mu reći. To je to i ako bi šta dodatno zapelo ti me nazovi, evo broj. Ustadoše od stola u kafeu, Veselin ga roditeljski potapša po ramenima lijevom, a zdraviše se desnom rukom. Čovjek ode.
A Veselin? On onako u opušteno-poslovnom i ljetnjem izdanju gleda u sunce, gleda plažu i more, uživa, sve je na svom mjestu. Skinuo je teret sa srca pomogavši ovom čovjeku, i pomisli u sebi. Hajde dalje Veseline. I ode, već po svojoj tjelesnoj prirodi silan, srcem svima prijemčiv, a u umu svom dalekosežan. Lagano se odšeta budvanskom plažom.
Petrovac
Vide Vese, vide čupe - vikali bi u Bosanskom Petrovcu kad bi im Veselin banuo u čaršiju, ni manje ni više nego iz Italije direktno. A Petrovac kasaba poput svih drugih na jugozapadu Bosne, imali su svoju psihologiju, veliku ali usitnjenu radoznalost, samostalci koji su u kafani svi stajali ili sjedili podvojeno od drugih, pričali bi tako na daljinu, a svi se odlično poznavali. To nije bio Vesin stil, ali znao je s njima. On je stolove spajao.
U to vrijeme je Veselin snabdjevao svoje butike u Bosni robom iz Italije. Moglo se reći da je posao fino išao, a i žene su ga zbog toga još više voljele.
Irfo
Sto žena sa goblena skandira Irfo vrati se, a ja kažem neću.
Radio je uspješno s poker aparatima od Bihaća do Zagreba. Čuli smo se nakon rata u Bosni. U zagrebu je i pita se.